Po završetku studija, Dobrivoje Božić vratio se u rodnu Srbiju u kojoj se zapošljava u železnikoj radionici u gradu Nišu. U isto vreme počeo je i sa svojim istraživačkim radom koji se ticao kočenja železničkih vozila. Međutim, Prvi svetski rat uticao je na to da bar na neko vreme prestane sa izučavanjem kojem se vraća već 1919. godine.

Svoj patent Dobrivoje Božić prijavio je Međunarodnoj uniji železnica 1925. godine. Samo tri godine kasnije, nakon brojnih testiranja, priznat je Božićev sistem kočenja, ali i kočnica koja je dobila njegovo ime – Božić.

Samo genije kakav je bio Dobrivoje Božić mogao je rešiti ovaj problem. On je, naime, pronašao rešenja rasporednika sa tri radna pritiska, rešenje neiscrpnosti kočnice voza prilikom kočenja, rešenje prepunjenja radne komore, rešenje problema automatske promene sile kočenja u zavisnosti koliko je železničko vozilo opterećeno, povećanje probojne brzine vazduha u glavnom vazdušnom vodu sa 80 na 150 m/sek. Dobrivoje Božić konstruisao je i glavni deo kočnice kojim se sa lokomotive upravlja kočnicom voza.

Po završetku Drugog svetskog rata Dobrivoje Božić odlazi u Ameriku u kojoj će živeti sve do 1964. godine kada se vraća u Beograd u kojem tri godine kasnije i umire.